Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Sve piše na Anduril

Volim vas sve. Hvala vam što ste me čitali.

Doviđenja.

*post je pisan u trećem licu bez nekog posebnog razloga. htjela sam probati

„Ne! Ja ne idem u nikakav jebeni internat dok se one ne vrate! NE! MAMA!“
Bijesno je bacila čisto rublje koje je Paola donijela da spakira kovčeg u zrak, zaradivši njen prijekoran pogled. „Sorry, ali ovo moram riješiti na ovakav način.“ Dodala je Ivy potiho, na što je Paola samo klimnula glavom, okrenula se i izašla iz sobe.
„Ubuduće ne viči kao pomahnitali slon. I ne koristi takav rječnik jer onda nećeš više ići ni na hebene koncerte. Jasno?“ Njena majka snizila je glas do potpunog šapta tako da se je morala vraški potruditi kako bi je čula. Nakon tog pokušaja da izgleda opasno, osvrnula se po sobi.
„Ivy! Kako možeš imati takvu sobu?! Pogledaj, rublje na podu, žice na stolu, hrpetine prašine po uglovima, knjige po podu, posteljina ni ne znam gdje, pola ormara ko na rasprodaji po cijeloj sobi, omoti čokolada na policama….!!!“ Prestala je slušati već kod rublja na podu. Znala je kakva će biti reakcija, i znala je dobro kakva joj je soba. Ali nije ju namjeravala pospremiti.
„Da, i sad sam ja pomahnitali slon.“ Ivy ju je prekinula ispod glasa, ali majka ju je svejedno čula. Zastala je, uzela dah i ponovno krenula. „Kako možeš tako razgovarati sa mnom! Kako se usuđuješ, ja sam ti majka!“ I tako dalje. Sve te govore Ivy već ionako zna napamet pa je počela pjevušiti Song 2 u glavi. Kod četvrtog ponavljanja woohoo, skužila je Ivyn staklasti pogled pa je još više poludjela.
„Mama! De više začepi.“ Smireno je rekla, ovaj put dovoljno glasno. Zaustila je da ponovno počne govoranciju o Ivynom rječniku. „Da mama, rekla sam začepi. Dosadna si više u tri…. Ma, neću nastaviti.“ Naglasila je kolutanje očima koje njenu mamu posebno živcira.
„Mah… Ti kao da nisi moja kći.“ Uzdahnula je uz neizrečen zaključak da je ona najsavršenije biće na ovoj planeti. Ivy je još jednom preokrenula očima, izustivši, „Da majko savršena, ja nisam ni nalik tebi. Ti možda jesi primjer najboljeg živućeg bića, ali ja barem nemam lice puno botoxa.“
Ovo je prevršilo svaku mjeru. Uvrijeđeno se okrenula, ne izustivši ni slovca, iako je u sebi kiptjela od bijesa. Izašla je iz sobe i ostavila otvorena vrata što je Ivy užasno živciralo. Umorno se bacila na krevet, glasno uzdahnuvši. Tek nakon nekoliko minuta sjetila se zašto je uopće trebala mamu. Opsovala je, ustavši. Izletjela je iz sobe i sjurila se po stepenicama kojima je i njena mama otišla. Na polovici predugačkih spiralnih stepenica zaletjela se u nju i skoro je srušila. „Pazi!“ Viknula je Ivyna majka, tek trenutak kasnije shvativši tko je to.
„Mama! Ja ne idem u internat. I točka!“ Viknula je pogleda uperena u njene oči.
„Nemaš ti tu što birati. Još nisi punoljetna i moraš me slušati.“ Odvratila je, na rubu živčanog sloma.
„Neću! Ako me ni nećeš pustiti, onda idem starome! Tamo barem imam prijatelje!“ Ivy je namjerno dodirnula osjetljivu točku, nadajući se da će upaliti.
„Ma odi kamo hoćeš! Nije me više briga!“ Okrenula se i uzdahnula. Ivy se euforično popela natrag u svoju sobu, pakirajući stvari. Za pet minuta bila je gotova, i u sobi više nije bilo ni N od sveg onog nereda. „Paola!“
Simpatična sluškinja ubrzo se pojavila na vratima. Isprva nije skužila kakva je Ivyna soba, ali nakon pola minute zabrinuto se zabuljila u nju. „Sve je u redu sa mnom. Idem tati!!“ Nasmijala se Ivy i skočila joj u zagrljaj. Osmjehnula se i Paola, iako joj nije bilo baš lako pošto joj je Ivy jedna od rijetkih prijateljica.
„Rezerviraj mi kartu za let. Ne smijem propustiti priliku.“ Zamolila ju je, vrativši se u sobu. Prekoračila je kovčeg i otišla do prozora. Hladni jesenski povjetarac prostrujao je sobom. Mutno sunce svojim slabašnim zrakama probijalo se kroz tamne i sve gušće oblake. Na dalekim rubovima kraljevskog, bespotrebno velikog posjeda, iza prekrasne kovane ograde život se kretao svojom rutinom. Malena dječica šetala su po ulici držeći se ručicama za ruke svojih roditelja. U obližnjem parku, majka i njena šestogodišnja kćer zabavljale su se i smijale na travi. Neki dječak igrao je nogomet sa svojim tatom. U jednom dvorištu, neka banda malenih djevojčica, ako se to može nazvati bandom, kovala je plan. Vjerojatno plan koji je bio loš po dječake. Ivy se osmjehnula sa sjetom u srcu. Sjenka prošlosti prošla joj je licem, a pred njom se pojavilo sjećanje na dane kad je ona bila jedno obično i bezbrižno dijete. Ona nikad nije bila u parku s majkom; nikad nije igrala nešto s ocem; nikad nije smjela van da bi se igrala s prijateljicama. Jedino društvo bile su joj sluškinje, ali one se ne mogu nazvati društvom. Uvijek namrgođene i mrzovoljne, bez vremena za igru. Čak ju je i njena dadilja često puštala neka se igra sama. Svi, osim male Paole. Ona je bila kćer jedne od najmrzovoljnijih sluškinja, godinu dana starija od Ivy. Ona joj je bila jedino društvo, jedina osoba s kojom se mogla istinski veseliti. I ostalo je tako sve dok Ivy nije otišla u internat te upoznala svog oca. Od tada, Ivynim prijateljima može se nazvati puno veći krug ljudi, ali povučena Paola uvijek će biti u središtu kruga uz još nekoliko osoba.

flashback

„Mama… ja ne želim ići u internat. Zar ne mogu u običnu školu?“ Sitna djevojčica blijede puti sjedila je na stolčiću kraj svoje majke koja se uređivala za polazak. Njene kratke noge nisu mogle doseći pod pa je ravnomjerno mahala njima simo-tamo. U narančastoj haljinici, porculanske puti, s mašnicom na ravnoj, crnoj kosi i u narančastim cipelicama izgledala je kao lutka koju bi poželjela svaka djevojčica.
„Ne, ne možeš. Ti nisi obična.“ Odgovorila joj je njena majka uzvišenim glasom kakav imaju samo princeze. Jer ona je i bila princeza. Malena Ivy uzdahnula je, što zbog majčinog odgovora, što zbog majčinog beskonačnog uređivanja.

/end of flashback

Taj prizor od pred deset godina polagano je izblijedio pred Ivynim licem.
„Uvijek sam bila takva, samo što je sada razlog drugačiji.“ Prošaptala je, odmaknuvši se od prozora. Navukla je zavjese, a ona sjenka prošlosti maknula se s njenog lica kao da je nikad nije ni bilo. Dohvatila je mobitel sa stola i spremila ga u stražnji džep svojih Levi's traperica. Izašla je iz sobe ravnomjernim korakom, glasno zalupivši vratima. Dok je silazila niz stepenice, začuli su se taktovi pjesme Under the bridge, isprva tihi, a kasnije sve glasniji. Ivy se nije javila. Prepustila se melodiji i odlutala daleko u svoj svijet. Svijet u kojem ništa drugo nije važno do nje i glazbe. Kada je mobitel prestao zvoniti, trgnula se i vratila u stvarnost.


Žarkocrvene zrake zalazećeg sunca polako su nestajale iza gromadnih, snijegom prekrivenih vrhunaca. Na istoku nebo je već bilo potpuno crno. Sa slušalicama u ušima sjedila je na velikom, nepromočivom kovčegu. Slabašni obrisi blatnjavih lokvica svuda oko nje ostali su tamo kao dokaz da je nedavno kišilo. U zraku se još uvijek osjećao onaj specifičan miris koji donosi samo kiša. U ritmu brze pjesme Ivy je njihala glavu amo-tamo. Stara zgrada autobusnog kolodvora sa zidovima oguljene fasade zjapila je prazna. Posljednji je autobus otišao, a s njime i svi putnici. Samo je Ivy sjedila pred drvenim, zaključanim vratima, ne obazirući se na pustu okolinu. Zatvorenih očiju, opet je otputovala u svijet nota. Njenom ocu uvijek je trebalo najmanje pola sata da dođe po nju na kolodvor, iako je živio samo koji kilometar dalje. Nju to nije brinulo, prešlo joj je u naviku sjediti ispred zatvorenih vratiju dok sunce polako umire. Pedesetak metara od nje mirno je stajala prastara hrastova šuma, a u podnožju drveća već je bio mrak. Prašnom cestom ispucalog asfalta punom brzinom dolazio je crni bmw sportske linije. Preostale zrake sunca prelijevale su se na sjajnoj, ispoliranoj površini auta. Zatamnjena stakla kroz koja se nije vidjelo unutra davala su dojam luksuza i tajanstvenosti. Ivy nije pokazivala nikakve znakove da ga je primijetila. Pogleda uperena u svoje crne, pohabane starke razvezanih žniranaca potiho je pjevušila neku staru Nirvaninu pjesmu. Bmw je stao desetak metara do nje, a iz njega izašao muškarac od 40 godina. Visok, malo duže crne kose sa sunčanim naočalama na očima u podrapanim trapericama i kožnoj jakni stao je pored svojeg ljubimca s osmjehom na licu. Ivy je podigla pogleda prema njemu, izvadila slušalice iz ušiju i polako spremila mp3 u džep.
„Tata, Barbie ti šalje pozdrave i jednu veliku pusu.“ Ustala je s kovčega, a na njene riječi on se nasmijao.
„A ti?“ Upitao je i krenuo prema njoj.
„Ja ti kažem bok.“ Odvratila je i samo prošla kraj tate prema autu, ostavivši ga da on donese kovčeg za njom. „Opet je čist kao suza.“ Primijetila je savršeni odsjaj s očevog bmw-a, prelazeći prstom po blistavo čistom krovu auta. On je došao do nje i džentlmenski joj otvorio vrata jednom rukom, dok je u drugoj držao njen kovčeg. „Hvala.“ Osmjehnula se, skinula velike crne sunčane naočale i elegantno sjela na suvozačko sjedalo. Zatvorila je vrata. Stražnja sjedala bila su prepuna raznoraznih cd-a. Ivy je dohvatila najvišeg s hrpe. Zadovoljno se osmjehnula kad je spazila da je uzela album od Zeppelina. Polagano je otvorila kutiju, čitajući nazive pjesama. Izvadila je cd i ubacila ga u cd player. Prošla je nekoliko pjesama sve dok nije došla do Stairway to heaven. Tu se zaustavila, naslonila glavu na sjedalo i sklopila oči. Njen otac ušao je u auto, osmjehnuo se i promrmljao nešto kao „Dobar izbor.“ Krenuli su, a Ivy je napokon došla kući, svome domu.



Nemarno je bacila sivu jaknu na vješalicu. Njen otac zatvorio je vrata i zaključao ih.
„Lijepo je opet biti doma.“ Glasno je rekla Ivy s osmjehom na licu. Torbu je odložila na najbližu stolicu dok je njen otac stavljao kovčeg kraj vratiju. Okrenula se prema njemu, a on ju je snažno zagrlio.
„Znao sam da će moja kći biti glazbenica. To joj je u genima.“ Prošaptao joj je na uho.
„I to uspješna.“ Dodala je Ivy i od srca se nasmijala.
„Hej, ne možeš reći da si sama zaslužna za sve!“ netko je viknuo s vrha stepenica. Okrenula je glavu u tom smjeru i ugledala svoje najbolje prijateljice. Dora i Simbellmyne stajale su tamo, neozlijeđene, sa širokim osmjesima. Ivy nije mogla ni progovoriti od neizmjerne sreće. Poletjela im je u zagrljaj.
„Vi…Tu…Kako… Što je bilo?“ Jedva je složila normalno pitanje sa suzom radosnicom u oku.
„Mah… Ispunjavale smo perverznu želju dvojici obožavatelja.“ Mirno joj je odgovorila Simbellmyne. „Svaka posebno, podrazumijeva se.“ Dodala je Dora.
„Vi niste normalne!“ Zaključila je Ivy i povukla ih u dnevnu sobu. Sve tri bile su nasmijane i sretne. Ivyn otac ostao je sam u predvorju i smijao se. Smijao se sa srcem, dugo i zbilja sretno. To je bio savršeno sretan dan za sve njih.

Danas.

Dragon riders je jedan od onih bendova koji imaju određene rituale prije koncerata. Mi svaki put, večer prije koncerta sjedimo vani, na travi, pod zvijezdama. Običavamo da to bude negdje u šumi, iako nam se nije svaki put posrećilo da šuma bude u blizini prebivališta. Uglavnom, sjedimo na otvorenom, pod svjetlom sjajnih večernjim zvijezdama i mjesecom koji ponekd pomaže, a ponekad i ne. S gitarama u rukama, smišljamo smiješne tekstove na melodije naših pjesama. Alkohol nam je pri ruci, naravno. Smijeha nimalo ne nedostaje, posebice kad Lana počne. Tako provedemo cijelu noć, nipošto ne prekidamo prije zore. Zasigurno bi iz toga mogli nastati mnogi hitovi, ali te posebne trenutke, neopisive osjećaje ipak želimo zadržati za sebe.


Tako je prošla i jučerašnja večer. Nismo mogle biti u šumi, ali smo barem bile vani, u dvorištu kuće koju smo dobile na korištenje tih nekoliko dana. Noć prije koncerta ostala je neprospavana, kao i obično. Da, spavalo nam se, ali to nije bilo ništa novo. Zijevnula sam, pokrivši usta rukom. Dignula sam pogled s nekih poslovnih ponuda prema okolini.
Lana je spajala neke žice iza pozornice dok ju je Norah oprezno promatrala, spremna da svaki čas nazove hitnu. Dore i Sim nije bilo u blizini, vjerojatno su opet dogovarale nešto. Aya je sjedila ispod postera Dragon Ridersa u svom uobičajenom položaju - s knjigom u ruci.

„Aya!“ Zovnula sam je preko cijele dvorane, ne obazirući se na ljutite poglede radnika koji su nosili sprave za koncert na pozornicu. Kao da će umrijeti ako netko naruši tu dosadnu tišinu.

„Kaj?“ Uzvratila mi je na isti način, vičući još glasnije. U susjednoj prostoriji netko je, iznenađen Ayinim povikom, ispustio nešto veliko i sad je psovao sve u svojoj blizini. Jednostavno slegnuh ramenima, odgovarajući Ayi.

„Kaj to čitaš? Opet neš Kingovo?“ Nije podigla pogled s knjige, ali oči joj se nisu više micale.

„Da! Herčeve u Atlantidi.“ Mogla sam i očekivati. Počešala se po nosu i sklopila knjigu. Još uvijek nije micala pogled, samo što je ovaj put imala ozbiljan izraz lica. „Ivy, dođi ovamo.“
Preskočila sam stol, usput bacivši nešto. Nisam se okrenula pogledati što, već će to netko podići. U par dugih koraka prešla sam dvoranu te došla do Ayinog mjesta sjedenja. „Kaj je?“
Istodobno s mojim pitanjem iz Laninog smjera začuo se glasan jauk. „Jesam ti rekla? Ha? HA? Vidiš da nisi trebala to raditi! Vidiš!“

„Daj začepi, radije mi donesi neš. Neki flaster, po mogućnosti.“ Preokrenula je očima Lanovskim načinom, sa srednjim prstom u ustima. Zanimljivo.

„No dobro, ne moraš se sad tu derat na mene. Samo kažem da…“ Norah nije odustajala od nauma da Lani da do znanja kako je bila u pravu.

„Daj, Norah, boli me!“ Viknula je Lana, u nedostatku strpljenja.

„Okej, okej, evo visosti, već trčim. Sve za vaše kraljevsko visočanstvo.“ Promrmljala je sebi u bradu, ali dovoljno glasno, izlazeći iz prostorije.

„Čula sam to!“ Te riječi pratile su nekog plišanog medvjedića u letu kojim je Lana ciljala Norinu glavu. Začuo se tup udarac, ali medvjedić nije pogodio svoj cilj već zatvorena vrata iza kojih je trentak prije nestala djevojka crvene kose. Vratila sam pogled na Ayu, koja je još uvijek zurila u onu jednu točku. Na licu joj je još uvijek bio ozbiljan izraz lica, ali se u kutku usnica nazirao osmijeh. Ja se nisam mogla suzržati od smijeha zbog Lane pa me uhvatio pet minutni napad smijanja. Kad sam se smirila, Aya je progovorila, sad već s osmijehom preko cijelog lica.

„Jel to ono kaj ja mislim da je?“

Okrenula sam glavu, prateći njen pogled. Nekoliko metara od mene na parketnom podu ležala je neka duguljasta stvarčica. Crna, duguljasta stvarčica, nalik na mušku “spravicu“. Nasmijala sam se još jednom, još više i glasnije nego prošli put. Kroza smijeh nekako sam izustila „Da… Mislim da je.“ Sada se i Aya gromoglasno smijala sa mnom. „Kladim se da znam čiji je.“
Podigla sam vibrator s poda, dižući ga u zrak do visine očiju. Pažljivo sam ga promotrila, prevrćući ga u šakama i ne skidajući osmijeh s lica. Netko je zalupio vratima; u prostoriju je ušla Norah ne obazirući se na Ayu i mene, iako smo se smijale abnormalno glasno. Iza nje je nervozno hodala Evan, pogledom pretražujući pod. Kretala se prema nama. „Ovo tražiš?“ Viknula sam prema njoj, na što se ona trgnula, podižući pogled. Očito nije skužila da smo i mi u prostoriji.
Osmijeh joj je zatitrao na licu. „Da! Di si ga pronašla?“ Odvratila je, umah se stvorivši pokraj mene, grabeći mi vibrator iz ruke. „Upravo tu.“ Pokazah rukom na pod, par centimetara od svojih starki. Ona je u svojoj lijevoj ruci držala crnu kutiju prekrvenu bijelim točkicama na kojoj je pisalo New – Fuckalicious.
Neki čovjek otvorio je vrata te ljutito promolio glavu u našu prostoriju.
„No dobro, MOŽETE LI VI VEĆ JEDANPUT ZAČEPITI?!?!?“

Koncert je trebao započeti u pola osam navečer, ali naš običaj je da kasnimo. Samo što ovaj put nismo bile sve na broju. Doru i Sim nitko nije vidio od danas ujutro, kad smo se vratile u kuću nakon cjelonoćne zafrkancije. Do devet se nismo posebno brinule jer znamo da se njihovi planovi uvijek oduže. Ali sada je bilo pola deset, a njih još nije bilo. S Lane je veoma lako bilo pročitati da je zabrinuta, ali Aya je bila tiho, nedokučivog izraza lica. Predgrupa je već dvaput odsvirala sve svoje pjesme; pubilka je počela nezadovoljno zviždati. Ustala sam sa svoje stolice,rukama popravljajući majicu.

„Idem nešto reći, barem da ljudi znaju kaj se događa.“ Izustila sam tiho, gotovo šapatom. „Čekaj.“ Već sam bila pri vratima kad se Aya udostojila nešto reći.
„Kaj?“
„A da otkažemo koncert?“ Ona je izgovorila ono što smo sve tri znale da ćemo morati, samo nismo to htjele učiniti. Ne želimo iznevjeriti svoje fanove.
„Dobro. Onda budem rekla da je koncert otkazan jer se ove dvije kučke nisu pojavile.“ Odvratila sam, otvarajući vrata i stupila na pozornicu, iza zastora. Izvukla sam se na otvoren prostor gdje su bili samo naši instrumenti. Predgrupa je upravo sišla s pozornice, a pubilka je eufoično zavrištala kad sam se ja pojavila. Prišla sam ljubičstom mikrofonu, započevši s tom nekom vrstom govora. Ispričala sam se, otkazala koncert, objasnila zašto, a zauzvrat dobila razočarane povike.
Okrenula sam leđa publici i vratila se istim putem k Lani i Ayi. Otvarajući vrata, spazila sam da je u prostoriji mnogo više poznatih lica. Uputila sam posljednji pogled na pozornicu kad mi je za oko zapelo nešto ružičasto na mojem stolcu. Zatvorila sam vrata, ne obazrevši se na ljude koji su me dozivali.
Na stolcu pored mojeg seta bubnjeva, ispod sjajnih crnih palica ležao je meni nepoznat papir ružičaste boje. Ovo je čudno. Ja nikad ne dam da se dira bilo koji dio mojeg instrumenta prije nastupa. Uzela sam papir u ruke, ustanovivši da je ružičast i namirisan. Na njemu su bila polijepljena slova izrezana iz novina, oblikujući teško čitljive riječi. Prvo što sam spazila bile su riječi LILY DORIA i SIMBELLMYNE, a trenutak kasnije prepoznala i ostale riječi.
Moj prestrašen krik proparao je zrak u kojem je dosad bila samo uznemirujuća tišina. Sljedećeg trenutka više se ne sjećam; bila sam daleko u svom svijetu nesvjestice.

Ona je sjedila na prastarom panju, isčekujući neki znak da su ljudska bića shvatila. Kad je začula djevojčin vrisak, nije više čekala ni časka. Nije joj bio potreban ni jedan drugi znak, krik je sve objasnio. Naglo je ustala, time uznemirivši kukce u svojoj blizini. Dosad je nisu primjećivali. Mračan, zastrašujuć smiješak pojavio se na njenom licu u trenutku kad je uputila posljednji pogled prema ljudskoj građevini iz koje je sve započelo.
Vladavina ljudi ovog je dana zauvijek skončana.

Zlatnožuti mjesec ostavljao je svijetle mrlje na tlu ispod drveća. Tihi šum skrivenog potočića koji je vijugao uz našu široku stazu bio je jedini zvuk u cijeloj šumi, uz odjeke naših laganih koraka. Hodale smo razgovarajući o proteklih mjesec dana otkako sam ja otišla iz Ayine kuće pod majčinom prisilom.
„Ček malo. Ti hoćeš reći da ona tebe zapravo uopće nije trebala?“ Nakon mojeg jednominutnog opisa svega što se događalo otkako sam otišla, nastavila je Aya jedinim mogućim zaključkom.

„Da.“

„Krava.“ Ravnodušno su promrmljale Lana i Sim u isto vrijeme, te nastavile buljiti u tamu ispred nas, dok je Norah pored njih potiho pjevušila neku pjesmu od Simple Plana. Ellie je bez riječi hodala postrance i pomno promatrala svaku od nas, upijajući svaki podatak iz naših života. Nije se obazirala na Doru koja ju je cijelim putem veoma procjenjivački gledala, nju i njene crteže, podijeljena u mišljenjima te svaki čas došapnula nešto Sim koja je nato klimnula i sumnjičavo ili s odobravanjem pogledala Ellie. Evan, Aya i ja živo smo raspravljale o mjestu kamo idemo, na što se Norah samo podsmjehivala jer je ona, uz Doru i Lanu, točno znala naše odredište. Kasnije nam je i to dosadilo pa smo samo hodale u tišini, svaka u svom svijetu.
Tišinu je prekinula Dora, po jedanaesti put ponovivši rečenicu „Još samo malo.“, iako to nama nije bila nimalo olakšavajuća činjenica.

„Dora, misliš li ti nama ikada dopustiti da stanemo i predahnemo?“ Zajedljivo je
nadodala Aya, uzevši nam svima riječi iz ustiju.

„Ne.“

***

Okružila nas je potpuna tama nakon što je Evan posljednja ušla u prostoriju i zatvorila vrata. Osjećala sam dozu iščekivanja u zraku, a jasno čula i prigušene dahove mnogo više od osam osoba, koliko je nas bilo.

„Kaj je ovo?“ Upitah veoma zbunjenim glasom. „Dora? Lana? Norah?“

„Iznenađenje!“

Zaslijepljujuće svijetlo na trenutak mi je omogućilo da ništa ne vidim, već samo čujem riječi pjesme Sretan rođendan. Na licu mi se stvorio ogroman osmijeh koji se nije skidao do sljedećeg dana. Kad su se oči vratile u normalu, pred sobom sam ugledala stotinjak prijateljskih lica koja su sva jedva čekale da mi čestitaju rođendan. Uzdahnula sam u sebi, skrenuvši misli sa stotinu ruku koje me grle na zbilja veliku hrpu u celofan umotanih paketa.



„Ruke me bole, ne mogu svirati“

Nakon pola sata grljenja i ljubljenja i čega sve već ne, Lana me je došla obavijestiti da bi bilo veoma lijepo da sviram na vlastitoj rođendanskoj proslavi.

„Ivy, ti si bubnjarica. Ne možemo bez tebe.“

„Ne seri.“ Odgovorila sam odsutno, pogledom mjerkajući Stacya na sredini dvorane kako bezuspješno traži neku normalnu žensku za zbariti. „Imamo Sim i Doru. Oba dvije sviraju bubnjeve.“
Slegnuvši ramenima, zaključila je da nema više šanse da ja sviram. Zato je otišla do ostatka Dragon Ridersa, pripremajući se za svirku. Ja sam uzela čašu veoma ukusnog šampanjca u ruku te odšetala do sredine dvorane visoko podignutog nosa, prema onom plavokosom tipu kojeg sam tako dobro poznavala.

„Hej.“

Pogledao me je, zadovoljno klimnuvši. Zamahnula sam glavom da sklonim crne pramenove kose koji su mi padali preko lica, a on je frajerski uzeo čašu iz moje ruke te je odložio na obližnji stolić. Suzdržala sam se od bujice smijeha koja je uporno navaljivala u moja usta. Koliko sam se usredotočila na glumljenje ove uloge, isprva nisam ni primijetila da su cure počele svirati. Do uha mi je doprla lagana melodija pjesme za koju su mene vezale brojne ljubavne uspomene. Okrenula sam se prema pozornici, otkrivši da sve cure, osim Lane, gledaju u mene i Stacya. Ovog puta sam zbilja prasnula u smijeh, shvativši njihove neostvarive namjere; ipak, zna se tko je Stacyeva tiha patnja. A ona vjerojatno nije vjerovala da se samo zajebavamo pa je zato uvrijeđeno gledala svoj mikrofon, koncentrirajući se na tekst pjesme.

„Ovo je moja pjesma.“ Šapnula sam mu na uho. „Jesi li za ples?“

Obavio je ruke oko mojeg struka sa smiješkom na licu, a ja sam svoje ruke stavila oko njegovog vrata. Pričali smo o svemu što se dogodilo otkako se nismo vidjeli; četiri mjeseca zahvaljujući našoj dvomjesečnoj turneji i još dva mjeseca školskih praznika. Nakon te pjesme otišli smo sjesti za veliki okrugli stol namijenjen za trinaest osoba. Obradili smo mnogo tema u pola sata razgovora prepunog smijeha. Uskoro su nam se pridružile Evan, Norah i Ellie, koju smo upoznale sa Stacyem. Curama je nakon nekog vremena trebala pauza pa su, naravno, došle sjesti za naš stol. Ostala su još četiri prazna mjesta. Naš stol bio je najbučniji i najveseliji. Tada je Stacy iznenadno ustao uz izliku da mora nešto obaviti, na što se mi nismo previše obazirale, nastavivši svoj veseo razgovor. Sljedećih minuta dvoranom se orila najpoznatija pjesma Dragon Ridersa koju smo mi čuvale za kraj tuluma. Sve glave istodobno su se okrenule prema pozornici na kojoj je za mikrofonom stajao Stacy, Dorinu gitaru svirao Nathan, a Ayinu Alexis. Samo se bubnjar nije vidio; bubnjevi su s naše strane bili zaklonjeni zastorom. Užasno me kopkala pomisao da netko nepoznat u rukama drži moje štapiće i njima rukuje puno bolje od mene. Jer to je bila činjenica, ovaj bubnjar svirao je mnogo bolje od mene. A to je do sada uspjelo samo jednoj osobi. Presretna pomisao prostrujila je mojom glavom i tu se zadržala. Htjela sam ustati i otići provjeriti jesam li u pravu, ali cure su me zadržale kazavši mi da se strpim. One znaju.

Trenutak prije završetka pjesme pojavio se Max, sjedajući na stolicu kraj Dore sa svojim tajanstvenim osmijehom na licu. Nakon njega došli su i Alexis, Stacy i Nathan, ali Njega nije bilo. Jedno jedino mjesto ostalo je prazno za našim stolom. On je još uvijek, sam, potiho svirao bubnjeve iza onog zastora.

„Sada možeš ići.“

Dora je pustila moju ruku, propuštajući me da odem do svojih bubnjeva i osobe koja je sjedila za njima. Osobe s kojom se jedinom nisam oprostila kad sam odlazila iz Ayine kuće jer sam znala da ću biti previše tužna zbog činjenice da ga više neću vidjeti sve do kraja praznika. Udubljena u razmišljanje, nisam primijetila da je zvuk bubnjeva potpuno utihnuo, a nečija sjena nadvila se nad mene. Ne, ja sam samo nastavila veselo koračati prema zastoru, a on me je mirno slijedio.
Ispružila sam ruku da odmaknem zastor i time se provučem do bubnjeva, ali nečija snažna lijeva ruka obavila se oko mojeg tankog struka, okrenuvši me na drugu stranu, prema njemu. Pogled mi je ostao prikovan za njegove duboke zelene oči, a jezik se zavezao iako sam ja u tom trenutku htjela reći milijun stvari. Naježila sam se pri njegovom dodiru, paralizirana njegovim zavodljivim osmijehom. Meke usne dotakle su moje, pružajući meni ono za čim sam oduvijek strepila, otkako sam ga upoznala.

„Sretan ti rođendan.“

Njegov snažni i zavodljivi glas osvojio je moje srce već davnih dana, a ja sam ga svakim danom sve više voljela. Svaki dan proveden u njegovu društvu samo kao prijateljica za mene je bio čisti užas i konstantno mučenje. Ovo je bio najljepši mogući dar koji mi je itko na ovom svijetu mogao darovati. Zott.

Tako je došao i prošao moj sedamnaesti rođendan još pred mjesec dana, a ja se tek sada osjećam kao sedamnaestogodišnjakinja. Tek sada moji najbliži omogućili su mi da moj rođendan bude sretan dan. Hvala vam svima.

Živi užas.
Mrzim balove. Posebice ako imaju veze s mojom starom. To jest, kraljevski balovi, kao što je i ovaj na koji sam bila prisiljena doći. Sva sreća kaj imam sposobnost opiranja bakinim i maminim modnim savjetima pa trenutno nisam u jednoj od onih ogromnih haljina, većinom ružičastih, u kojima stražnjica izgleda triput veća nego što jest. Ne, ja sam u jednostavnoj, crnoj haljini do iznad koljena i visokim martama. Duga kosa padala mi je do polovice leđa, a smeđe oči bile su obrubljene crnom bojom, ističući se na mojem blijedom licu. Nije me bilo briga što svi bulje u mene kao da sam osmo svjetsko čudo. Ali očito sam bila jedina normalna tu, tako da nisam imala s kime pričati. Povukla sam se u jedan kut i promatrala sve te jadnike s velikim guzicama. Pozive za ples privlačila sam kao magnet, ali i odbijala ih sve po redu. Nijedan od dvadesetak dečkiju, vjerojatno plemićke krvi, koji su htjeli plesati sa mnom nije bio zgodan. Svi su bili žgoljavi, deformirane face i niski. Rijetko tko, od ljudi koje znam, je bio viši od mene. Uvijek su me svi gledali u zrak.

Visoka, okrugla prostorija ogromnog promjera, predviđena za upravo ovakve balove bila je dupkom puna. Osjećala sam se kao sardina u konzervi usred ove sveopće, zaglušujuće buke od koje nisam čula ni vlastite misli. Nekakva starački spora pjesma dopirala je iz staromodnih instrumenata s pozornice.
Ja hoću svoj bend ovdje.
Na trenutak me uhvatilo melankonično raspoloženje. Zrnce sjete pojavilo se u meni pri sjećanju na bend, cure i ostale. Danas mi je rođendan; trebala sam ga proslaviti s društvom, a ne da ovdje sjedim sama, kao kakva budala, buljeći u ove bezvezne haljine i slušajući užasnu glazbu koja je ulazila u moje uši koliko god se ja trudila da ju ne čujem. Neka veoma pristojna gospođa doplesala je, sa svojim očito veoma pijanim partnerom, do mojeg kuta, te svojom ogromnom haljinom zahvatila moj martini na rubu stola. Sljedećeg trena moja lijepa haljina bila je skroz mokra. Bila sam jako ljuta, ali ona nije ni primijetila što je napravila. Bijes je kuhao u meni, ali uspjela sam se suzdržati.
Sada imam razlog više za mržnju tih odvratnih haljina.
Iznerviranim korakom odmarširala sam uz široko stubište do svoje sobe. Zahvaljujući mojem veoma jakom tresku vratiju, jedna slika pala je sa zida. Nisam obraćala pozornost na to, već sam tražila haljinu koju bih mogla obući. Sva sreća, imala sam jednu identičnu ovoj koju sam nosila. Na brzinu sam se presvukla i popravila šminku. Bezvoljnim korakom krenula sam dolje, nadajući se da će se nešto dogoditi i bal će biti gotov. Ova moja želja, kao ni mnoge prethodne, nije se ispunila.

Opet sam sjedila u onom istom kutu, samo što, sva sreća, one ružne i bezobrazne babuskare nije bilo na vidiku. Konobar se u trenu stvorio kraj mene, nudeći me pićem. Uzela sam još jedan martini jer onaj moj je bio izgubljen. Opet su me iznova počeli oblijetati muškarci, ali ja sam nastavila sa svojim odbijanjem.

„Ne, neću plesati!“ Kroz veliku buku začula sam tihi uzvik koji je dopirao iz par kutova dalje od mene. Ustala sam i odložila martini na stol, pogledom tražeći djevojku koja se opirala. Nakon par trenutaka ugledala sam nekog dečka kako tetura u mojem smjeru, držeći se za lice, vjerojatno zbog boli prouzrokovane šamarom. Pričekala sam da dođe do mene.
„Gdje je ona?“ Upitala sam, misleći na djevojku koja ga je odbila.
„Tu… Za onim uglom.“ Procijedio je na jedvite jade te se strovalio na prvu stolicu u blizini. Na moju stolicu. Ugledao je moj martini pred sobom, iste sekunde ga ispivši do kraja, vjerojatno misleći da ga je netko tu ostavio samo za njega. Bijesno sam zakolutala očima te nastavila tražiti onu djevojku. Probila sam se kroz nekoliko parova koji su plesali užasno sporo, čak presporo za ovakvu pjesmu. Nekoliko ljudi bijesno me pogledalo, ali mene nije bilo briga. Iza jednog stupa ugledala sam visoku, blijedoputu djevojku duge, crne kose i tamnih očiju. Najobičnije traperice pokrivale su njene duge noge, na čijim krajevima su bile jednostavne crne starke. Crna majica na kojoj je pisalo Red Hot Chilli Peppers i minijaturna tetovaža zmaja na lijevoj podlaktici upotpunjivali su njezinu pojavu. Nisam mogla reći da mi se ne sviđa. Cura je očito normalna. U lijevoj ruci držala je bilježnicu naslonivši je na koljena, a desnom rukom držala olovku. Crtala je…. Zmaja.
„Hej.“ Pozdravila sam, sjedajući do nje. Konobar je istog trena došao do mene i ponudio mi piće, a ja sam smo uzela čašu ledeno hladne vode. Cura nije podigla pogled već je nastavila crtati.
„Ne, ne želim plesati, ne želim prošetati, ne želim ništa. Dobro mi je ovako.“ Odvratila je te nastavila crtati krupno, okruglo oko.
„Ja nisam došla plesat s tobom, ili prošetati, došla sam razgovarati s očito jedinom normalnom osobom ovdje.“ Nasmiješila sam se, shvativši koliko smo slične. Podigla je pogled, iznenadivši se ženskoj pojavi. Procjenjivački me odmjerila od glave do pete te zadovoljno kimnula.
„Hvala Bogu, netko tko nije za ludnicu.“ Progovorila je sa smiješkom na licu. Odložila je bilježnicu na drvenu stolicu do sebe. Kad se okrenula, majica joj se malo povukla gore te sam na trenutak vidjela tetovažu zmije oko struka. Zakon ženska.
„Lijepo crtaš.“ Započela sam razgovor prvim što mi je palo na pamet. Slegnula je ramenima.
„Hvala. Voliš zmajeve?“ Uzela je bilježnicu u ruke te okrenula prvu stranicu. Listala je, a ja sam samo pogledom divljenja buljila u sve te crteže. Zmajevi, vilenjaci, zmije i još puno fantastičnih stvari.
Smiješak se ponovno pojavio na mojem licu. „Obožavam.“

Cura je iz obitelji Stride, danska princeza. Ellie Stride. Od malih nogu željela sam upoznati nekog iz Danske. Ne znam zašto, ali Danska me je fascinirala. Sad još moram biti dobra s Ellie i uskoro budem posjetila Dansku. Jedva čekam.

Zatvorila sam dnevnik. Ellie je stajala kraj prozora, zamišljeno gledajući u daljinu. Pokušala sam tiho ustati, ali moj prastari krevet odlučio je svađati se sa mnom. Povukla sam plahtu sa sobom i zaplela se. Sljedećeg trenutka ležala sam na leđima, stvarajući veliku buku zahvaljujući škripavom podu, koja je samo još više poticala Ellie na grohotan smijeh.
„Prestani.“ Mrzovoljno sam rekla, pokušavši se iskobeljati iz hrpe plahti koja je pala na mene. Ellie mi je, nakon par minuta nezaustavljivog smijanja, napokon pružila ruku. S olakšanjem sam prihvatila ruku te se nekako oslobodila svega što je bilo na meni.
„Znam dvije stvari o tebi. Da si odlična osoba, ali jako, jako trapava.“ Izjavila je kroza smijeh, koji se nastavio zahvaljujući mojoj ruci koja je srušila jeftinu vazu trenutak nakon ustajanja.
„Šuti.“ Procijedila sam, skupljajući komadiće vaze po prašnjavom podu, da se ne bih porezala noću, kad ne mogu spavati. Ellieino smijanje prekinuo je zvuk mojeg mobitela.
„Dođi.“ Povukla sam Ellie za ruku, vodeći ju prema vratima. Nisam se namjeravala javiti na mobitel; ionako već znam tko zove. „Moram te upoznati s društvom.“ Odvela sam ju prema vratima koja vode u vrt. To jest, vode do stepenica koje se spuštaju u vrt. Nakon svađanja koja će prva, krenula je u mračan hodnik ispred mene. Sranje, nema baklji. Ona je, zbog sigurnosti, tapkala nogom prije nego je stala na svaku sljedeću stepenicu, dok sam ja iza nje nervozno čekala njeno sporo spuštanje. Morala sam ja krenuti prva.